Razmišljanja me nekako ovih dana navode da ususret Renesansnom festivalu u Koprivnici;  turističko-povijesnoj i edukativnoj manifestaciji te najvećem spektaklu živih slika iz prošlosti u ovom dijelu Europe, tipkovnicom, ili lijepo pjesnički rečeno, perom progovorim nešto o svojem rodnom gradu.

Prebirala sam tako po mislima, smišljala što napisati, kako vam svima približiti grad kopriva, MOJ GRAD i shvatila da bi to bilo u svega nekoliko kartica teksta nemoguće,  jer putovanje kroz ovu sličicu mog Mozaika traje već pune 33 godine.

Stoga sam svoja razmišljanja, već od samog naslova odlučila pretvoriti u eto prozno, ovog mojeg dijela, te poetski, potkrijepljeno himnom naših najmlađih,

Mi smo djeca svoga grada

on je nama cijeli svijet.

Sunce sije, kiša pada,

raste s nama kao cvijet.

Koprivnica, Koprivnica

plavo nebo puno ptica,

plava rijeka, zelen sag,

Koprivnica naš je grad.

Tu su naše male tajne,

ovdje znamo svaki put,

ali što je iza duge

kuda vodi bijeli put.

I završeno stihovima, Koprivničancima (da, tako se zovu stanovnici Koprivnice – KOPRIVNIČANCI), izuzetno drage I u više navrata I verzija ispjevane pjesme Koprivnica, grade moj.

Koprivnica grade moj
evo se vraćam
sa suzama tebi u krilo
zagrli me nježno
na uho mi šapni
‘već dugo te doma ni bilo’
Sve kutke mi svoje ti opet pokaži
komadić mog srca što kriju
za ljude sve drage u srcu što žive
ti reci mi gdje sada sniju

Kako bi vam Koprivnica mogla pokazati sve kutke svoje kao što ste u stihovima I pročitali, zavirite, ako nikako drugačije, tek kao putnici namjernici u duh renesansom prožetog vikenda koji je pred nama i…bit će vam jasnije zašto I ja s Pajom Kanižajem rado I ponosno kažem: “Celog sveta prestolnica, bila za me Koprivnica.”